1.1 Mit o Zduhaću

Mit kao sudbina / Umetničko istraživanje – Mit o Zduhaću / Faza 2 / Bazaart, Beograd 

Nakon završene naučno-analitičke radionice, članovi grupe su nastavili sa razradom selektovanih materijala. To je period ulaska grupe u novu metodsku fazu projekta: umetničko-analitičku fazu. U ovom periodu grupi se priključuje dramaturg, Ljubinka Stojanović.

Angažovali smo se na prikupljanju literature koja nas je upoznavala sa životom i običajima ljudi iz perioda koji smo odabrali u postavci za buduću dramu. Razgovori sa dramaturgom doprineli su da se selektovani materijali postupno dovedu do okosnice budućeg dramskog teksta. Grupa je takođe radila na tumačenju likova, što je koristilo dramaturgu u fazi raspisivanja scena. Ovim je postignut još jedan cilj grupe: članovi učestvuju u kreiranju likova, posredstvom ličnog doživljaja, pa samim tim i u stvaranju umetničkog dela kao krajnjeg cilja ove faze.

Mit o Zduhaću

Zduhać je čovek za koga se veruje da ima natprirodnu sposobnost da brani svoje selo ili kraj od nevremena. U istočnim srpskim krajevima ovu funkciju vrši mitsko biće Zmaj.

Zduhać odgoni gradonosne oblake, sprečava oluju, poplavu ili sušu, i obezbeđuje bogatu letinu svojim suseljanima. Dok Zduhać spava, njegova duša izlazi iz tela i na nebu se bori sa drugim Zduhaćima, nevremenom ili alom koja donosi nevreme.

Zduhać može postati muško dete koje je rođeno u „košuljici“ – placenti. Žensko dete rođeno u placenti, pak, postaje veštica ili mora. „Košuljica“ je bila od ključnog značaja za sticanje natprirodnih svojstava – kao izvor nepresušne moći, i kao hamajlija koja je štitila Zduhaća od protivnika. Ako roditelji ne bi želeli da im dete postane Zduhać, košuljicu bi odmah spalili; ako jesu, košuljicu bi sušili i ušivali u haljinu koju je Zduhać stalno nosio.

Veruje se da Zduhać ima posebna fizička obeležja (čak i krilca ispod pazuha) ili neki beleg, po čemu ga je lako prepoznati. To je muškarac podbulog lica i mutnih očiju, izraza umornog kao posle dugog i teškog sna. Njegovo ponašanje odaje ozbiljnog, mudrog, misaonog, često setnog čoveka, koji uspešno odoleva teškoćama i ume da se snađe u svakoj situaciji. Zduhać poseduje izrazito dostojanstvo, i u svojoj zajednici uživa poseban status.

Delovanje Zduhaća veoma je dramatično: kada se približava nepogoda, Zduhać se ’umrtvi’ na onom mestu gde se zatekne, i zapada u duboku nesvesticu. Veruje se da u tim trenucima njegova duša napušta telo (obično u vidu neke životinje: muve, guštera, zmije) i leti ka oblacima gde se suprotstavlja bićima koja donose nevreme.

Telo i duša Zduhaća su u tim trenucima razdvojeni, ali među njima postoji veza: dok se duša Zduhaća bori sa demonima, usnulo telo se znoji, trza i drhti kao pod udarcima.

Ako bi duša Zduhaća bila ranjena ili ubijena bilo u nebeskoj bici ili na zemlji (dok obitava u životinjskom obliku), njegovo telo bi bilo izranavljeno ili bi Zduhać umro.

Takođe, u odsustvu duše, telo ostaje nezaštićeno, pa ga rođaci ili seljani moraju čuvati, kako u njega ne bi ušao kakav demon ili zao duh.

Da bi se duša sretno vratila u telo, Zduhać se tokom transa ne sme pomerati niti naglo buditi: duša može da zaluta i ne vrati se u svoje prirodno boravište, što bi prouzrokovalo trenutnu smrt Zduhaća.

Protivnici Zduhaća mogu biti ala ili nepogoda, ali i duše umrlih nasilnom smrću, pa čak i pojedini hrišćanski sveci. No često se Zduhać bori sa Zduhaćima iz susednih sela ili susednih krajeva, koji skreću olujne oblake sa svog atara na susedni. Bitke variraju od dvoboja do pravog rata čitavih zduhaćkih vojski: crnogorskih ili srpskih i arbanaških, ili borskih i primorskih, ili bokeških i puljeških/italijanskih zduhaća.

Zduhaći se bore oružjem koje čine stoletna stabla ili ogromne stene, a ponekad su to i metalni predmeti iz domaćinstva vezani za letinu: kotlovi, lonci, čak i metle. Posle zduhaćkih bitaka na poprištu ostaje prava pustoš, iz korena izvaljeno drveće i razrušene kuće.

Navedeno prema:
Dušan Bandić, Narodna religija Srba u 100 pojmova, Beograd, Nolit 2004.

Naučna analiza

* Izvod sa radionice prof. dr Ivana Kovačevića

Verovanje u biće koje štiti od nevremena rasprostranjeno je na Balkanu dvojako: u Šumadiji, Pomoravlju, Povardarju i u istočnoj Srbiji veruje se da nevreme odgoni natprirodno biće – Zmaj, a u Crnoj Gori, delu Metohije, zapadnoj Srbiji i u Hercegovini veruje se da to čini čovek koji se naziva Zduhać.

I dok je Zmaj poznat kao ljubavnik lepog obličja, koji noću posećuje žene i devojke u selu koje štiti, Zduhać je ugledni član društva, vojskovođa koji ume da predskaže ishod bitke (istorijski primer: Marko Miljanov), i koji uživa znatne socijalne i materijalne privilegije.

Teritorijalna podela verovanja u Zmaja ili Zduhaća poklapa se sa razlikom u načinu kako zajednica privređuje, i sa tim u vezi, sa stepenom rigoroznosti patrijarhalnog poretka.

U zoni gde je privreda stočarska i ratničko-pljačkaška (Crna Gora, Hercegovina itd.), kultura je izrazito maskulina i dovodi do ekstremnog patrijarhalnog poretka gde žena nema priliku da ostvari realnu moć u društvu.

U zoni gde preovladava zemljoradnja u kojoj žena ravnopravno učestvuje kao radna snaga (Šumadija, pomoravsko-povardarski kraj itd.), i gde vlada blaži oblik patrijarhalnog poretka, žena može da postane moćan religijski funkcioner koji preko Zmaja upravlja vremenskim prilikama. Na taj način ona sebi pribavlja veliku važnost u zajednici, a kroz nju i sve ostale žene.

Sa ovim verovanjem je vezan i običaj koji poznajemo kao dodole, koji se može posmatrati kao inicijacijski obred devojaka u grupu onih koje mogu stupiti u vezu sa Zmajem i postati potencijalni manipulatori važnim i poželjnim mitskim bićem.

Verovanje u Zmaja možemo čitati kao ženski odgovor na apsolutnu mušku kontrolu u patrijarhalnom društvu.

Ovo verovanje ukazuje na temu koja povezuje sve materijale koje je BAZAART priložio za naučnu analizu.  To je tema muško-ženskih odnosa u patrijahalnom društvu, s dvostrukim akcentom:

  1. mehanizmi redistribucije društvene moći unutar zadatih društvenih uloga, i
  2. emotivni aspekt tih odnosa i uloga u društvu.